Slavni violinista Žorž Enesku (George Enescu) bio je jako dobar čovek. Kada je jedan od njegovih učenika, inače apsolvent violine, trebalo da održi solistički koncert, mladićev otac zamolio je Eneska da na tom koncertu prati svog učenika na klaviru. Pretpostavio je da će koncert sigurno biti posećen ako se na plakatu, pored imena njegovog sina, pojavi i ime ovog čuvenog violiniste. Enesku, koji je, osim violine, jako dobro svirao i klavir, prihvatio je ovu molbu.
I zaista, koncertna dvorana bila je prepuna. Izvođači su izašli na pozornicu, a Enesku je tada shvatio da mu treba neko ko bi mu okretao strane. Tada je u publici primetio svog prijatelja, čuvenog pijanistu Alfreda Kortoa (Alfred Cortot) . Pozvao ga je na pozornicu i objasnio mu ukratko celu situaciju. Naravno, Korto je rado pristao da pomogne. Koncert je mogao da počne.
Sutradan se u novinama pojavila neobična kritika:
„Juče je održan jedan nesvakidašnji koncert klasične muzike, na kome niko od muzičara nije bio na pravom mestu: Enesku je trebalo da svira violinu, Korto klavir, a mladi violinista da okreće strane“…
Na ovim stranicama naći ćete zanimljive priče o poznatim i manje poznatim kompozitorima i izvođačima klasične muzike. Neke od ovih priča ste možda već čuli, a neke ćete možda pročitati po prvi put.
Ukoliko ste ipak više raspoloženi za slušanje nego za čitanje, potražite nešto po svom ukusu na stranici "Plejlista". Uživajte!
stevo
16. 11. 2009. at 11:40
Na našu žalost mnogi su na mestima na kojima bi trebali biti neki drugi sposobniji ljudi, no i ova tvoja priča govori o stvarima što se dogadjaju u životu.
Marija
16. 11. 2009. at 18:20
Stevo, mislim da je jedino bitno sa koje strane sve to posmatraš, tj. možeš li se odaljiti dovoljno da sve posmatraš sa vedrije strane.
Ovakvih situacija je bilo i biće – bitno je održati zdravo stanje duha
stevo
16. 11. 2009. at 19:21
Sa stanjem zdravog duha nema frke, ali ovo retko stavlja hleb na sto. No, u svakom slučaju, najmanje sam mislio na politiku; katkad je i kasirka u samousluzi na pogrešnom mestu!
Marija
16. 11. 2009. at 20:06
potpuno te razumem
Basta Balkana
20. 11. 2009. at 23:10
Sjajna anegdota, nema šta.